Stoga su naše poruke ove godine iznimno usmjerene na ljubav. O njoj nam govore članovi dramske grupe koji su pripremili dramsko-scenski recital ispunjen pričama Siniše Glavaševića:

"Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

Sjetili smo se i Vlade Gotovca čiji je govor ispred 5. vojne oblasti u Zagrebu bio gotovo proročanski:

"Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovaj naš grad. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji."

Obitelj je i u ratnim vremenima bila izvor inspiracije i nade za Sinišu Glavaševića:

"Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca.

Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube." 

Recital smo završili molitvom za oprost, nađenom u koncentracijskom logoru Ravensbruck nakon završetka 2. svjetskog rata. Te su nas riječi podsjetile na istinsku snagu ljubavi i činjenicu da ona dolazi upravo od onih koji najviše pate. Neka nas te riječi podsjete da se može ostati čovjekom čak i u vremenima najveće tame.

"Gospode, sjeti se ne samo muškaraca i žena punih ljubavi, nego i onih punih mržnje. Ali nemoj pamtiti silnu patnju koju su nam prouzročili, pamti korist koju nam je ta patnja donijela: naše zajedništvo, našu odanost, našu poniznost, našu hrabrost, našu darežljivost, veličanstvenost srca koja se iz sveg tog rodila. I kad dođu pred tvoj sud, neka sva korist koju smo požnjeli bude njihov oprost."