Ljubav je najljepša stvar na svijetu. Postoje razne vrste ljubavi. Od svih ljubavi na svijetu najveća i najvažnija je majčinska ljubav. Svako biće bi zaštitilo svoje dijete od bilo koje opasnosti. Taj nagon nemaju samo ljudi, nego i životinje. Puno ljudi je vezano uz materijalne stvari poput nakita ili uspomena, a neki ljudi jednostavno vole kupovati i kupovati pa im se stan ili kuća za nekoliko godina napuni smećem koje je beskorisno, ali za njih te stvari jako znače. Postoje stare i prave ljubavi koje traju dugi niz godina. S druge strane, postoje ljubavi koje su osnovane radi novca. Ljubav se širi po svijetu kao zarazna bolest. Evo jedne zanimljivosti, ispričat ću vam priču kako je nastala ljubav. 

...Kada je bog stvarao čovjeka, stvorio je samo jednu dušu,ali to mu se činilo jednostavnim pa je jednog dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio je stavio u muško tijelo, a drugi u žensko tijelo. Dao im je zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao ljubav da osjete da su se našli.
   Tako je nastala ljubav.

Moja državica cvijeća

Krenuo sam put kuće. Osjećao sam se skroz zadovoljno zato što sam prije bio kod prijatelja. Ponudio mi je puno sendviča, a ja sam ih pojeo sve zato što su bili ukusni i zato što smo igrali igrice.
 Na putu do kuće ugledao sam prostranu, zelenu i valovitu travu punu rose. Sunčane zrake su prolazile kroz kapljice rose i pretvarale se u spektar boja. Iz daleka sam mogao namirisati miris zemlje poslije rose. Oko livade su bila prekrasna, snažna i čvrsta stabla koja su okruživala lijepo plavo nebo s oblačićima. To nebo je bilo poput obojenog platna s malim bijelim ovčicama koje skakuću po livadi. U blizini je bila planinska rijeka koja se slijevala u obliku slapa u malo jezerce. Slap je bio čist poput dijamanta, a izgledao je kao vilina kosa. Iz daleka se vidjela sunčana brezina šuma. Čuo sam zvukove pčela i leptira kako slijeću s jednog cvijeta na drugi. Cijela livada je bila puna cvijeća. Male, tamnoljubičaste maćuhice su mi mahale u susret. Prekrasni i žuti narcisi svojim su svijetložutim poljupcima davali svijetlost livadi. Zumbuli kao grožđe nabrani su veseli druge cvjetove. Narančasti neveni su bili melem za oči. Žute, bijele i ljubičaste perunike davale su boju livadi. Tulipani su kao mali skakavci skakali po livadi. Male i prelijepe ljubičice su okruživale jezerce. Ljiljani su svojim mirisom tu livadu činili čarobnom. Livada je bila toliko šarena kao da je cirkuska predstava tamo bila.

Osjećao sam se slobodno. Nakon svog tog gledanja livade, zaronio sam u nju kao da je bazen. Kapljice rose su mi klizile na oči. Cijeli sam bio okupan mirisima cvjetova. Tako usred livade sam ležao i gledao na nebu kako jedna bijela ovčica proganja drugu. Zadovoljno sam se smiješio.....

Moja kala

Dok pod rukom đir pravin,
s kućnih balkona đirani mi se smiju.
U joko mi ponikad zapnu,
neboderi ča se ka strile viju.
Zavonjala je friškina s peškarije,
dok se u domovima maslinovo ulje lije.
Djeca u mojoj kali nemaju rišpet,
niti pozdravljaju,ni nazdravljaju,
vengo se uvik deboto,
tuku i svađaju,a i šporkaju.
Ali digdi se nađe pokoja bila
lipa ponistra iza čije koltrine,
ljudi nakon torte od čikolate,
kučerine ližu.
Ča je ispričano,
virujte da je istina,
dobra ili loša,
to moja je kala!

Svijet mašte

Jednom zgodom kada sam išao u glazbenu školu pomalo sam odlutao u moje misli i maštu. Svijet sam gledao drugačijim pogledom.
 Boje predmeta, prirode i okoliša su se pretvarale u ljude kojima je boja pigmenta bila ista ona boja predmeta iz kojeg su izašli. Ljudi su se užurbano kretali, neki su trčali, a neki su šetali. Oni su se isto tako i međusobno sudarali pa su se boje tih ljudi spajale i tvorile nove. Iz neba su letjele svijetloplave, plave i tamnoplave trake. Te trake su mijenjale boju neba ovisno o dobi dana. Tog trenutka biljke su isto podivljale i oživile. Iz kamenog poda izlazile su razne šarene biljke kristalnih, svjetlećih i mirisnih latica. Latice prvog badema prolazile su nanošene vjetrom oko mene. Voda iz stanova prelijevala se u obliku slova preko terasa. Sunce se prekrasno i radosno smijalo dok je isušivalo vlažnu zemljicu koju je navlažila voda iz stanova.
 Cijelo mjesto kao da se pretvorilo u neku prašumu. Sva ta prašuma je bila plod moje mašte koju sam ja gledao preko svojih maštovitih i začaranih očiju.

Grupno matematičko natjecanje

Sve je to započe jednim čudnim danom. Igrah igrice i sasvim zaboravih na natjecanje. Odjednom zazvoni telefon i prijatelj me podsjeti da je danas natjecanje. Brzo se spremih i otiđoh do našeg mjesta za polazak. Iđasmo autom Lidijinog tate. Kad dođosmo ispred hotela ne mogosmo se snaći. Uspjesmo naći ulaz i ugledasmo nastavnicu.

Sjedosmo u jednu prostoriju koja je sličila sudnici. Igrasmo smo se s Norinim franjama sve dok jedna franja ne završi u rukama starijih đaka. Natjecanje započe. Krenusmo u prostoriju u kojoj rješavasmo zadatke. Prije rješavanja zadataka bijahu narodni plesovi i himna. Dobismo veliku kuvertu i poklone u koje začuđeno gledasmo. Krenusmo s rješavanjem. Podijelismo se na dvije grupe. Bijahu tri stupnja zadataka. Dobismo sok i par kolačića da se osvježimo. Uporno i dalje rješavasmo zadatke. Na kraju, kada osta pet minuta, brzo  zaokruživasmo rješenja. Poslije natjecanja, izađosmo na balkon i igrasmo neku vrstu igre „Noć u Parizu“. Željno čekasmo rješenja, ali prije toga još bijaše jedna radionica koja govoraše o magiji pomoću matematike. Svi mi bijasmo pokusni kunići u toj radionici. Ja se nađoh zavezan konopom oko ruke zajedno s jednom  osobom. Ne uspjeh shvatiti formulu skidanja konopa sa ruku. Poslije te radionice dobismo smo rješenja, zbrojismo bodove i imasmo konačan rezultat.

Polako iđasmo kući. Na izlasku vidjesmo autobus i počesmo trčati za njim, ali ga ne uspjesmo uhvatiti. Kući morasmo pješice. Kad dođoh kući bio sam jako umoran. U utorak nam nastavnica rekoše da bijasmo 16. po redu. Tako završi moj sastavak o grupnom natjecanju iz matematike.

Svijeća ljubavi

Maestral se leluja u zraku,
a ja osjećam ljubav slatku.
Kad se ljube kašike i lonci,
zašto ne bi cure i momci.
Kad je pogledam u oči,
ta ljubav više ne koči.
 

Kad bi nebo bilo papir,
 a zvjezdice pisati znale,
moju ljubav prema tebi
opisati ne bi znale!
Kada se ispred mojih ruku
stvori ruža,
Ta ljubav postaje,
brža od puža
Kad ta ljubav grane,
tu više nema mane.
Kada ptica za pticom
zaljubljeno lete,
Tada čistač za čistačicom
 sretno mete.

Dok oko nas gore svjećice,
 mi izmjenjujemo poljupce.