Za zjene živih nema zaborava nema jer još traže istinu. Nema zaborava ni za cijelu Hrvatsku koja Vukovar i Škabrnju nosi kao nezacijeljenu ranu pod rebrima. I dobro je da nas zaboli, dobro je da nas sjeti jer bez tog sjećanja zaboravili bismo što je biti čovjekom. Čovjekom koji voli svoju domovinu kao Blago Zadro i njegovi vojnici koji su jurišali na tenkove. Čovjekom koji poštuje svoje heroje, koji zna svoje korijene i koji čuvajući svoje tradicije može pružiti ruke budućnosti s nadom.

A nada je u nama i u djeci našoj. To je znao i Siniša Glavašević koji je usred pakla rata pisao da moramo svoju djecu naučiti da ljube. Lekcija je to koja nam je danas itekako potrebna. Neka ljube što više, što jače, svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj grad I SVOJU DOMOVINU. Usudila bih se reći, ako nju ne ljube, onda će se lumin brzo ugasiti. Srca će nam ostati u tami neznanja i zbunjenosti. Ne dopustimo da nas vihor pomete daleko od grude za koju su Vukovarci, Škabrnjani i mnogi drugi, znani i neznani, dali svoje živote. Zajedno s luminima u našim prozorima ove godine upalimo nadu i vjeru. Oni su je imali 18.11.1991., usprkos patnji, usprkos razaranju, usprkos smrti. Imajmo je i mi, zbog njih. Dugujemo im to.

Svake godine poruku nade i vjere u bolje sutra želimo prenijeti našim učenicima kroz aktivnosti kojima se sjećamo Vukovara i Škabrnje. Zato nam je i žao što smo ove godine te aktivnosti morali prorijediti. No, naša djeca dala su svoj doprinos. Svaki učenik koji prođe kroz naš atrij može zastati i pogledati pano sjećanja koji su djeca i njihova vjeroučiteljica pripremili. Na priloženim slikama možete i vi vidjeti kako izgleda.

I u najmračnijim vremenima dovoljno je jedno malo svjetlo da nam pokaže put. Budimo to svjetlo svojoj djeci. Upalimo s njima lumin i pričajmo im o važnosti žrtve, ustrajnosti i ljubavi, one ljubavi koju ni grob ne može pobijediti i koja svojom svjetlošću biva putokaz budućim naraštajima.

Neka im je laka zemlja i vječna slava!