Čudesna izolacija 

Nekoć davno, možda ne tako davno. Mali dječak Tonko se igrao  loptom, lupao je o zid, sve jače i jače. U jednom trenutku je loptu tako jako udario da je njome razbio prozor neke stare kuće tajanstvenog susjeda.  

Bilo mu je neugodno i otišao mu se ispričati. Pokucao je na vrata, no ona su se sama otvorila. Ušao je ne mareći za upozorenja bake i djeda da se iz te kuće noću čuju čudni glasovi, a nekad vide i malena svjetla.  

Dobar dan!- kaže dječak. Ima li koga?-pitao je. 

Nitko se nije javljao. 

U jednom trenutku mu se približi neobično biće i uhvati ga za ruku. 

Dođi, pođi sa mnom. Otkrit ćeš tajne čudesne šume – neobično biće ga je uvjeravalo. 

Tonko je oduvijek bio radoznao dječak i ovaj mu se prijedlog učinio zanimljivim. 

Kako dobro, nova avantura!- radovao se Tonko. 

Toga dana je Tonko, zajedno s neobičnim bićem, kojem su se samo vidjele oči, otišao u šumu.  

U njoj je sreo malene Tintiliniće.  Njima je glavni cilj bio pobijediti staru vješticu Koronu, jer je uništavala planetu Zemlju. Smišljali su razne planove kako je savladati. No, svaki pokušaj bio je uzaludan. 

Dječaku Tonku se svidjela njihova plemenita ideja i odlučio im je pomoći. Nakon dugog razmišljanja, dosjetio se da su mu baka i djeda pričali priču o jednom čudesnom napitku, od kojeg kad popiješ, ne rasteš, već s vremenom polako nestaješ.  Ponudio im je svoju ideju i oni su počeli smišljati napitak. Prolazili su dani, mjeseci… 

Jednog dana, Tintilinić,  kojeg su svi zvali Dobri, je uspio napraviti čudesan napitak. Došao je do dječaka Tonka i pitao ga što s tim.  

Tonko je pomislio da je najbolje pozvati vješticu Koronu da im se približi i da će joj on ponuditi napitak vječnosti. Ona, inače bahata, vladala je svim, no nedostajala joj je samo mogućnost da bude besmrtna. 

Razigrani i veseli Tintilinići, držeći u rukama malene svjetiljke obasjavali su put dječaku Tonku do Korone.  

Korono, Korono, gdje si -  pozivao ju je dječak, a šuma je pomagala sa svojom prijateljicom Jekom, dozivati Koronu. 

Koronooo... Ronooo 

Dječaka Tonka je na trenutak obuzimao strah i jeza, ali je znao da je sada važno biti hrabar. 

Šumske životinje su se razbježale i sakrile u svoje rupe i molile boga Stribora da ih zaštiti od ove,  u povijesti čudesne šume, najveće neprijateljice. 

Gole grane stabala su mahale i pozdravljale dječaka i njegovu  zanimljivu družinu. 

Draga Korono, dođi!  

Nudim ti čaroban napitak.  

Od njega ćeš vječno živjeti - lukavo je Koronu nagovarao Tonko. 

Korona, inače poznata kao pohlepna, nije se ni trenutka dvoumila. Čudnim ljigavim krakatim rukama, poput neke hobotnice, ukrade dječaku napitak i brzo ga popije. 

Tonko, pomalo zbunjen i preplašen, ostao je u čudu gledati vješticu Koronu kako polako nestaje i nestaje… 

U čudesnoj šumi je nastala jurnjava, Tintilinići su od sreće što su pobijedili Koronu jurili na sve strane. 

Životinje su organizirale Fauna i Flora bal. 

Grane stabala su se zazelenjele i na njima su ptice počele veličanstveno pjevati i skakukati. 

Dječak Tonko je bio sretan zbog velike pobjede, no kad se sjetio svoje bake i svog djeda  u jednom trenutku ga je obuzela golema tuga. 

Oni su mu bili sve, jer roditelje nije imao. Znao je da se sad sigurno brinu za njega. A prijatelji? Sigurno se sad igraju na igralištu, ispred naše škole - pomislio je. 

Iako je uživao u radosti i veselju svih, nedostajale su mu, djedov zagrljaj i bakine priče prije spavanja. 

Bio je sam.  Ipak je on dijete. Čovjek.  Htio je, kao sva druga djeca ići u cirkus. Igrati loptu. Trčati po ulicama. Ići u kino. Školu (vjerovali ili ne). 

U toj golemoj tuzi, dječak Tonko je počeo drhtati i plakati. 

U jednom trenutku mu je prišla baka s maskom na licu i rekla: Jutro je, ustani! Vrijeme je za polazak u školu. 

Dječak je naglo skočio iz  kreveta i shvatio da je sve to bio ružan san.  

Zagrlio baku i djeda. Bio je jako sretan što ih ima.  

I znate što? Tonko je obećao da će se loptati dalje od susjedovog prozora. 

Malik Tintilinić